serija slika: plač djece

[Alexander Soloviev]

Bruno Amadio dramatičan je i zlokoban umjetnik 20. stoljeća. Njegovo ime okruženo je glasinama i legendama, a najpoznatija slika - "Dječak koji plače" - još uvijek izaziva puno glasina, sporova među stručnjacima i običnim ljudima. Amadiov kreativni pseudonim je Giovanni Bragolin. Živio je prilično dug ljudski i stvaralački život, ostavivši niz zanimljivih dječjih platna. Slika "Dječak koji plače" pripada istoj seriji.

Više od 20 portreta s kojih oči male djece gledaju u promatrača pune suza, bijesa, očaja, čežnje i boli, zadivljuju svojom nesigurnošću, dirljivošću i nimalo dječjom kobnošću. Što je umjetnik htio reći? On sam je više puta nazivan slikarom đavla - zbog ekscentričnosti svog rada.

[Alexander Soloviev]

"Dječji" ciklus

Tisak nije sačuvao intervju s njim, a praktički nema ni likovnih kritičkih radova o stvaralaštvu. Znamo da je bio sudionik Drugog svjetskog rata, potom je radio u Veneciji, bio umjetnik-restaurator. Sliku "Dječak koji plače", kao i ostatak "Ciganskog ciklusa", autor je napisao za turiste. Sama ideja o slikovitoj seriji autoru je pala na pamet pod dojmovima tih prizora patnje iz djetinjstva koje je vidio. Naziv ciklusa dali su kritičari, najvjerojatnije zato što su male dadilje potpuno neuglednog izgleda: lica su im prljava, kosa raščupana, odjeća jadna, poderana, neuredna. Iako se kod djece ne primjećuje ništa cigansko - nema vanjskih nacionalnih znakova. Čudno, Amadijev rad bio je vrlo popularan. Na primjer, slika "Dječak koji plače" u reprodukcijama rasprodana je u velikim količinama 70-ih i 80-ih godina, posebno među srednjim i siromašnim slojevima stanovništva. Datumi života Giovannija Bragolina - 1911.-1981 godina.

[Alexander Soloviev]

Slika "Uplakani dječak"

Povijest njegova nastanka zaslužuje posebnu pozornost i istraživanje. Ovdje leži prva misterija, jer postoji nekoliko verzija kako je portret naslikan. Prema jednoj, Bruno Amadio imao je sinčića. A slika "Dječak koji plače", tvrdi povijest, prenosi upravo njegov izgled. Dijete je bilo dosta nervozno, sramežljivo. A posebno se bojao vatre - plamena u peći, upaljene svijeće pa čak i šibica. Bragolin je radio u realističnom žanru i nastojao što je moguće bliže pratiti životnu istinu. Psihološki detalji također su mu bili iznimno važni. Stoga je, kako legenda kaže, kada je naslikana slika “Dječak koji plače” Giovannija Bragoline, umjetnik posebno zapalio šibice pred svojim sinom i prinio ih svom licu kako bi prirodno dočarao užas u dječjim očima, ogorčenje i ljutnju, i izazvati prirodne, iskrene suze. Koliko god glasine zvučale neprirodno, lako je povjerovati u njih. Sjetite se oca velikog Amadeusa Mozarta! Također je tjerao sina da se bavi glazbom 14-16 sati dnevno. Ali nikad se ne znaju priče o roditeljima despotima! Stoga je vrlo moguće da je slika španjolskog umjetnika "Uplakani dječak" zapravo portret njegova nesretnog sina, žrtve okrutnog oca.

[Alexander Soloviev]

Bruno Amadio ostavio je 27 slika "uplakane djece", nakon što je prvi rad potpisao već kao Giovanni Bragolini.

[Alexander Soloviev]

serija slika: plač djece

[Alexander Soloviev]

serija slika: plač djece

[Alexander Soloviev]

serija slika: plač djece

[Alexander Soloviev]

serija slika: plač djece

[Саша Сакович]